ZIMA
-----
Obicaji
Zimski solsticij –
dan kada su Bogovi umirali i ponovno se rađali
Iako se zimski
solsticij više slavi na sjevernoj hemisferi, slavili su ga i Inke, ali u
lipnju. Rimski blagdan Nepobjedivog Sunca kršćani su tijekom 4. stoljeća
pretvorili u Božić
Prosinac je
najmračniji mjesec, a ljudi su od pamtivijeka gledali kako se Sunce sve više
približava horizontu, kako ga vide sve kraće tijekom dana... Oduvijek je
postojao strah da će to nebesko tijelo koje grije i daje svjetlost zauvijek
nestati s neba i da se više neće vratiti te da će zavladati potpuni mrak i
beznađe. No u jednom trenutku naši su davni preci primijetili da se Sunce
počinje uzdizati, da se ponovno rađa. Bio je to trenutak novog optimizma, nade
da će opet doći svjetlost, toplina i plodnost. Činjenica da se Sunce počinje
uzdizati i da dan postaje dulji vidljiva je ljudskom oku točno četiri dana
nakon zimskog solsticija, odnosno oko 25. prosinca, datuma koji se vezuje uz
mnoge proslave svjetla i ponovnog rađanja Sunca.
Iako mnoge religije
vezuju svoje velike blagdane uz zimski solsticij, 25. prosinca kao blagdan je
definirao rimski car Aurelijan 274. godine. On je izmislio novoga boga Sunca i
nazvao ga Sol Invictus – Nepobjedivo Sunce, a upravo je 25. prosinca određen
kao datum njegova ponovnog rođenja. Aurelijan je odredio da je Sol Invictus
državni bog te da se njegovo rođenje treba slaviti kao državni blagdan.
Početkom četvrtog stoljeća kršćani počinju izražavati potrebu da slave rođenje
Isusa Krista. Iako evanđelja naznačuju da je Isus rođen tijekom jeseni, prvi
kršćani toga nisu bili svjesni pa se tragalo za najpogodnijim datumom. Crkveni
vođe zapadnog kršćanstva izabrali su 25. prosinca zato što je to već bio
blagdan rođenja boga svjetlosti koji se dugo slavio, a njegov sadržaj uvelike
je odgovarao poruci koju je Isus donio svojim rođenjem, ali i riječima "Ja
sam svjetlo svijeta!".
Egipatski Oziris i
grčki Dioniz
Proslave ponovnog
rođenja Sunca vezane su uglavnom za sjevernu Zemljinu hemisferu, i to za
vrijeme nakon što je završilo razdoblje vegetacije i kada su drevni ljudi
morali živjeti od onoga što su sakupili ili ulovili. Pretpostavlja se da je to
za njih bilo vrlo teško vrijeme kada se živjelo oskudno i kada je nedostatak
svjetla donosio dodatnu tjeskobu. Iako tada nije bilo instrumenata koji bi
registrirali da dan postaje dulji, četiri dana nakon zimskog solsticija našim
je precima postao vidljivo da je proces krenuo u obrnutom smjeru. Slavljenje
smrti i ponovnog rođenja počinje se tijekom tisućljeća povijesti ljudskoga roda
vezivati upravo uz zimski solsticij.
U drevnom Egiptu 21.
prosinca bog Oziris, koji ima karakteristike i boga i čovjeka i koji je
spasitelj i otkupitelj od grijeha, umirao je i bivao pokopan. No nakon ponoći
najtamnije noći u godini, svećenici bi iz osvijetljenog hrama iznijeli dijete i
okupljenima tako nagovještavali da je Oziris ponovno rođen. U mitu o Ozirisu
stoji da ga je iz ljubomore raskomadao njegov brat Set. Dijelove tijela skupile
su i oživile Ozirisove sestre Izida i Neftis.
Slična priča
pojavljuje se i u drevnoj Grčkoj, i to s bogom Dionizom, kojega na zimski
solsticiji ubiju, raskomadaju i pojedu divlje žene. Nakon toga u ritualu se
pojavljuje malo dijete koje predstavlja Dioniza koji se ponovno rodio. U davnim
vremenima u tom se ritualu žrtvovao čovjek, no poslije je ljudska žrtva
zamijenjena kozom, a žene povorkom koja je Dioniza pokapala i nedugo nakon toga
pozdravljala kao novorođenče. Stari Rimljani u to su doba godine slavili
Saturnalije, što je trajalo i po tjedan dana, a počinjalo je nekoliko dana prije
zimskoga solsticija.
I Kelti su
proslavljali smrt starog Sunca i rođenje novoga u ovo vrijeme godine, a za njih
je to bilo magično doba tijekom kojeg božanstvo Sunca putuje kroz podzemni
svijet i spoznaje tajne života i smrti te iz podzemlja dovodi duše koje će se
reinkarnirati. Inke, koji su živjeli na južnoj hemisferi, zimski solsticij
slavili su u lipnju, a u središtu štovanja također je bilo božanstvo vezano za
Sunce. Slavljenje ovoga blagdana zabranili su španjolski osvajači koji su Inke
htjeli silom preobratiti na kršćanstvo.
Dongzhi u Kini, Yalda
u Iranu
U Kini i u istočnoj
Aziji Dongzhi, jedan je od najvažnijih blagdana, također je vezan uz zimski
solsticij. Riječ je o starom blagdanu vezanom uz filozofiju jina i janga – do
trenutka kada Sunce tone, rastu sile negativne energije, a nakon te prekretnice
počinje dotjecati pozitivna energija. Tradicionalno je to vrijeme kada se
obitelj okuplja i zajedno blaguje. Jela koja se na taj dan jedu razlikuju se u
različitim dijelovima Kine, no jedna je od temeljnih ideja da se okupljeni
podsjete da su godinu stariji i da trebaju biti bolji ljudi u godini koja
dolazi. U novije doba, otvaranjem zemlje i dotokom zapadnjačke kulture, Kinezi
su upravo na temelju ovoga drevnog običaja velikim dijelom prihvatili ikonografiju
Božića.
U Iranu se za
zimskoga solsticija proslavlja blagdan Shabe-Yalda. Riječ je o blagdanu još iz
perzijskih, predislamskih vremena. Tada se vjerovalo da je u najduljoj noći u
godini rođen Mitra, bog svjetlosti i istine. S dolaskom islama gubi se vjerska
komponenta ovoga blagdana, a Yalda postaje dan kada se oko stola okupljaju
obitelj i bliski prijatelji. Poslužuje se svježe i sušeno voće, a dugo u noć
čitaju se priče i pjesme. Slavljenje noći Yalde 2008. i službeno je uvršteno na
popis iranske nacionalne baštine. Iako se ne poklapa sa zimskim solsticijem,
treba napomenuti da je Buddha u prosincu doživio prosvjetljenje, pa se 8.
prosinca slavi Bothi, dan kada je Buddha izašao iz beskonačnog kruga rođenja i
smrti, odnosno reinkarnacije. Židovi u prosincu slave Hanuku, blagdan svjetla,
paleći svakoga dana po jednu svijeću na sedmerokrakom svijećnjaku menori. Iako
je to nekad bio tek jedan od manjih blagdana, u posljednjih pedesetak godina on
dobiva na značenju, a mnogi tu popularnost tumače željom da se parira globalnom
slavlju Božića.
Nema komentara:
Objavi komentar